Oprosti im, nacrtat ces sebi osmijeh opet (:

Neke ljude zaboravis cim se okrenes. Vremenom im zaboravis ime i izbrises lik iz sjecanja. A neki ljudi ostaju u tebi, da se cijeli zivot imas za sta kajati.. Pa biras taj dobro poznati broj u gluho doba noci. Narucis sebi jos jednu turu pica kad cujes vasu pjesmu. Zadrhtis svaki put kad cujes njegovo ime.. I nakon nekoliko godina ga sretnes, i osjetis, da ustvari nikad nije ni otisao.. Da je sve godine zivio u tebi.. NEDOSTAJES.

Ali, rekla sam mu odmah na pocetku da nece biti lako sa mnom poslije tebe i odlucio je da pokusa. Ja ne znam vidi li on kao ja, da samo gubi vrijeme. Tu si, zauvijek ces da budes, samo je on taj koji je u prolazu.

Bio je pogresan na pravi nacin. Bio je poseban. Moj. Ni svi oni sto su dosli poslije, nisu ga zamijenili. Vrijeme prolazi, ali njega ne brise. I nema veze sto nas sudbina nije planirala, on ostaje u meni, zauvijek.

Ma ne boli mene sto si me zamijenio drugom. Mene boli to sto ja tebe nisam zamijenila nijednim, jos uvijek..

Nije mu bilo jasno kako to da je s njom sve djelovalo tako novo. Svaki put kad ju je grlio u tami, bilo je kao da je prvi put. Pruzala mu je nesto sto nije ni znao da mu nedostaje, a vise nije bio siguran da bi mogao bez toga.

I ne radi se vise o tome sta osjecam prema tebi. Radi se o tome sta ne osjecam ni prema kome, osim prema tebi.

A znas li da si moj? Ne znas? Znam ja. Ne moras da priznas, ionako se sam odajes.

Ja nisam jedna od onih kojima se posreci bas u svemu kroz zivot. Ja sam vise jedna od onih sto se spotaknu kroz sve u zivotu.

Ako nadjes onu koja ce te voljeti kao ja, licno cu joj odati priznanje. I pozeljeti vam srecu. Ali, dzabe, ljubavi.. Ne radjam se ja dva puta. Shvatices.

Ponovo mi se ucinio kao neko moj, kao neko kome ne smijem dozvoliti da ode.

Razmisljam o tome kako covjek moze potrositi vlastitu ljubav. Razmisljam o tome kako je svu mozes potrositi na jednu osobu. Moze se voljeti tako snazno, tako duboko, da za nekog drugog nista ne preostane..  Jer, nemoguce je pronaci zamjenu za ljubav zivota.

Bila je jedina zena u mom zivotu cije sam bio vlasnistvo, svjesno. S kojom god sam bio poslije nje, uvijek je ona bila u podsvijesti. I svaki put sam ponovo shvatio da je nezamjenjiva. Svaki muskarac ima u zivotu jednu takvu zenu, koja ga prati cijeli zivot, i zivi u njemu, zauvijek.

Cudno je to kako smo mi imali sve uslove za srecu i savrsenu ljubav, a izabrali smo nista. I nema nas. Neki bar imaju opravdane razloge sto nisu uspjeli. Mi imamo hrpu gluposti, inata i ponosa. Sve, samo ne opravdanje.

Stisnula sam zube i ipak nekako krenula dalje, ali ti.. Ti nikako nisi ni stao. A to me najvise boli.

I onda shvatis da onog pravog sretnes samo jednom u zivotu i nikad vise. Da su samo jedne najdraze oci, samo jedan zagrljaj u koji se savrseno uklapas. Jedan osmijeh kojem se uvijek obradujes. I onda, kada to izgubis, cijeli zivot tragas za takvim istim, pravim. Ali ga nikad ne nadjes. I sa svakim pogresnim, uvijek se vracas njemu, jedinom pravom.

Tuzne zene imaju najljepsi osmijeh. One se smiju da prikriju tugu. A to niko ne zna. I taj osmijeh je skoro uvijek ljepsi, jer je u njega ulozen veliki trud.

Ne, nisi ti bezosjecajna. Ti zelis da drugi tako misle, da te ne mogu povrijediti ma sto god da ti ucine. Tvrdoglavi stvore, pa tako neces nista da postignes. Samo ce da te testiraju, do koje granice mozes da podneses bol. A vjeruj, do tih granica covjek ne zeli da dodje. Jedino te granice ne zeli da predje nikada.

Volio me. Sigurna sam. Al' na neki svoj nacin. A ja, i ja sam njega voljela. Al' na sve moguce nacine.

Najvaznije stvari je najteze reci. To su stvari kojih se sramimo jer ih rijeci umanjuju. A, kad ih izgovorimo, stvari koje su se cinile neogranicenima dok su bile u nasoj glavi, stisnu se na obicnu zivotnu velicinu. Ali, ima tu jos nesto, zar ne? Najvaznije stvari su preblizu mjestu gdje je zakopano nase tajno srce, kao putokazi prema blagu koje bi neprijatelji rado ukrali. I dogodi se da s naporom otkrijemo neku tajnu a da nas ljudi cudno gledaju, ne shvatajuci sto smo uopce rekli ni zasto smo mislili da je tako vazno da smo bili na rubu suza dok smo govorili. Mislim da je to najgore. Kad tajna ostane zakljucana ne zato sto nije ispricana, nego zato sto je niko nije razumio.

Vrijeme ne lijeci rane, nego nas uci da zivimo sa njima.

Vidis, ja nikada nisam zeljela tebi postati neko vazan. Samo sam htjela biti ona koju razdvajas od drugih, iz bilo kojeg razloga, samo tebi znanog. Steta. Mogli smo biti pravi, da smo se samo znali voljeti s malo manje ponosa.

Meni eto, nista sem nas dvoje nije vredelo.

U mraku vidim kako ti oci sjaje, a kad nam se lica dotaknu i tvoj dah ukrsti sa mojim, ja osjetim sve godine nase ljubavi sazete u jedan jedini tren, i znam samo da postojimo ti i ja, ali pretopljeni na silnoj vatri nase duge, tajne i tajanstvene ljubavi, i pomijesani nerazdvojno, zauvijek.

Okrenula sam glavu. Da ne gledam. Nisam mogla podnijeti tu vasu blizinu, niti te sladunjave rijeci koje ste izgovarali. Nisam mogla podnijeti cinjenicu da si nesto davno izgubljeno. Nesto sto, Bog mi je svjedok, nikad nisam htjela izgubiti. A ta suza koja je klizila niz obraz bila je svjedok da jesam, jednom..

Tesko je biti okovan u moju vrstu slobode. Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.

Znala je da ce dio nje zauvijek ostati s njim. Tamo gdje su onoga dana stali, ostao je njegov ponos, njen inat, prokockana sansa i jedno obecanje. Imali su sve, a izabrali su nista.

Svako svoje breme nosi i uzalud je pricati da ce neko tvoje ponijeti. Tvoja bol nikoga nece zaboljeti onoliko koliko je zaboljela tebe, bez obzira cijih ruku djelo bila.

Sutjela je, a ja sam znao da je to alarm za mene. Kada zene sute, znaci da im se svasta mota po glavi. Nisam smio dopustiti da zaplace. Privio sam je uz sebe i rekao: 'Ne placi, ludice. Tvojih suza nije vrijedna nijedna. Ti nisi moj prvi izbor, ni posljednji. Ti si moj jedini izbor. Nesto sto nijedna druga nece biti.'

Ako ga stvarno volis, sudbina nece dopustiti da ga izgubis. Sudbina ce ti ga vratiti nazad. Mozda to nece biti skoro, ali ako je pravi, on ce ponovo doci.

'Rizikujes da me jednog dana izgubis'
- Ponovo cu te pronaci!
'Bas si siguran u sebe'
- Ne, siguran sam u nas.

Ali, bio joj je suvise slican. Operisan od svake emocije, plasio se osjecanja koja su ga vukla njoj. Trebali su se, na neki neobjasnjiv nacin, ne mogavsi jedno bez drugog. Ali, biti zajedno, ni to nisu mogli.

A da ga volim vise od zivota? To sam shvatila davno. Onda kad je malo falilo da ga izgubim, tada je malo falilo da izgubim sve. Znam da zvuci glupo, i ne, ne mogu to svi shvatiti. Ali im iskreno zelim da shvate. Mozda ce jednom oni, kao i ja, biti blizu gubitka neceg velikog pa ce shvatiti da su sve bitne i velike stvari sacinjene od onih malih i ne toliko bitnih. A dok to ne shvate, nek za njih pod upitnikom stoji ta recenica - da ga volim vise od zivota. Zna li on to? Mozda zna, a ne shvata. Mozda ne zna, a shvatio bi. A mozda i zna i shvata. Bitno je samo da znam sto vise ne smijem gubiti, nikada.

Ma da si bar navika. Navike se tesko odreci, ali se ipak vremenom odviknes. Ili bar naucis zivjeti bez nje. A tebe vrijeme ne odnosi, ne lijeci. Ti ostajes. Uvijek.

"Pa sto me nisi nazvala?" rekao je, a ja sam ga samo pogledala tiho i rekla :
- Pa bili smo posvadjani..
I tad je rekao jednu recenicu koju nisam ni sanjala da ce mi je iko izgovoriti :
"Slusaj me, ma koliko mi bili posvadjani, uvijek me mozes zovnuti. Kad si tuzna i kad places, bilo to sutra ili za 10 godina, u 4 ujutro ili 9 navecer!"
I doista, ti razgovori pocinju sa suzama i poslije 4 sata zavrsavaju sa osmijehom na licu.

Ne zajebavaj se s njenim osjecanjima, druze. Iz iskustva ti kazem. Ispocetka ti bude svejedno koliku dozu razocarenja ces joj dati. Igras se s njom. Lomis je. Ali ne osjetis koliko ti se uvlaci pod kozu i koliko ti postaje bitna. I tek onda, kad bude kasno, kad ukljuci razum, shvati i ode, ti ostanes sjeban i sam. I shvatis da si ispustio pravu iz ruku. I koliki si kreten bio.. A mogao si drugacije.

Ja ne zelim da mi pripadas. Ja zelim da sa mnom zivis i osjecas, kao sto ja osjecam i zivim s tobom.

U proslosti uvijek ima nekih rana koje uvijek iznova zabole. Ne preturaj puno po uspomenama, pogotovo ne po onim koje si tamo sam smjestio. Najteze su one, kojih se odreknemo jer moramo, onako, preko volje, a ne zelimo. One uvijek bole, svaki dan, svaki trenutak. I ne prestaju.

Masta me je upropastila. Uvek sam uz likove smisljao karaktere, boju glasa, male navike i omiljene pisce.. I nikad se to nije poklopilo sa njihovim pravim osobinama. Uvek sam ljude zamisljao boljim neg' sto jesu, i tako sam nekako i prosao.

Uzimali smo jedno drugom rec iz usta. Mislili smo o istim stvarima i govorili o njima na isti nacin. Izgledalo je da se poznajemo godinama.
U zivotu svakog coveka, govorio je, postoji samo jedna zena sa kojom moze da ostvari savrsenu vezu, kao sto u zivotu svake zene postoji samo jedan muskarac sa kojim se oseca kompletna. Pronaci se, sudbina je malobrojnih. Svi ostali su prinudjeni da zive u jednoj vrsti nezadovoljstva i neprekidne ceznje.
Koliko je ovakvih susreta, govorio mi je, jedan u deset hiljada, jedan u milion, u deset miliona?
Da, jedan u deset miliona. Sve ostalo su prilagodjavanja, prolazne privlacnosti epiderma, afiniteta tela ili karaktera, socijalne nagodbe. Posle tog zakljucka, nisam prestajala da ponavljam : imali smo srecu, zar ne? Ko zna sta se iza toga krije, ko to zna?

Kad sve iscezne, kad mnoge stvari u koje smo slijepo vjerovali izgube vrijednost, ostaje ljudsko bice suoceno sa svojim ponorom, sa svojim neublazenim bolom.

- "Jos ces ti nekog voleti."
"Mislim da necu ni traziti. Kako sam tebe voleo ne voli se jednom u zivotu. Tako se voli jednom u hiljadu zivota. Bio bih malo sebican da ocekujem da mi se to desi jos jednom u preostalih desetak, petnaest godina ovog."

Mogla je ona bez njega. Itekako je mogla! Odlicno je glumila hladnokrvnost, pred svima se trudila biti ravnodusna, iako se u njoj nesto preokrene svaki put kad ga neko spomene.

Ali, valjda zivot nije bio toliko sposoban da se nosi sa toliko posebnosti u dva bica koja su disala kao jedno, pa nas je morao razdvojiti.

Zar ne vidis koliko mi je vazno? Da zatrpas sobom prazninu sto me plasi, da me izdvojis izmedju svih ljudi, da zaboravis predrasude i zamisljeno nepotrebno dostojanstvo, da posaljes do djavola sve pametne postupke, jer nisu pametni.. Da me uvjeris kako mi dajes sebe cijelu u zamjenu za ono sto gubim ili da se pravis da je tako, da me odmanes dok se ne naviknem na zivot, jer ovo sto je sad, to nije zivot vec sjecanje i cekanje.

Nije ju potpuno dotukao.. Kad joj je "dolazilo", kad je cutala, cugala i sjedila u mraku, "to" je uvijek nekako nalazilo prostora da je dotuce jos malkice. Uvijek. Svaki jebeni put.

Sve se redje usudjujem da zaronim u sebe. Jer, tamo zagluvim. Oci se prepune do vrha. I suze se zacas raspu kao pokidane niske. Po sobi, po celom svetu.. I ne mogu ih sakupiti do jutra.

Odgurala sam mnoge od sebe. I guram i dalje sve one koji pokusavaju taknuti nesto sto je samo tvoje. Grijesim, mnogi dobri odlaze. Ali nijedan ti nije ni blizu.

Znate kako svaki oziljak iz djetinjstva ima pricu? Kad smo bili mala djeca plakali smo kad bismo se porezali, pali. I ostao je oziljak. Plakali smo, a danas?
Danas imamo mnogo vise oziljaka ali ne onih koji se vide. Koliko samo oziljaka nose nasa srca, duse. Oziljci koje je ostavila praznina kada nam je uzela nekoga. Oni vjecno bole.

Nismo znali oprostiti jedno drugom. Umjesto toga udarali smo gdje najvise boli. Ti si gadjao srce, a ja.. Ja sam gadjala ponos. A toliki ego, vidis, nije bilo moguce promasiti.

Bila je luda i jedinstvena. Nepopravljiva i bezobrazno ravnodusna. Posebna. Smijehom je sakrivala strah, ponosom slabost. Bila je neko ko ne zna ostati. I nije ostala, nikada. A volio sam je. I ona je mene voljela. I svi su to znali, osim nas.

Ta praznina je bila za dva broja veca od svih prethodnih.

Ne nedostaju nam osobe koje volimo, nego one koje su nas odnijele sa sobom.

Necemo kriviti ljubav. Ona je bila cista, njezna i naivna, poput djeteta. Mi smo bili ti koji su bili nagrizeni jadom i prokletstvom. Mi smo si stvorili bol i prazninu u dusi svojim rijecima i ponosom. Cini mi se da je ponos uvijek stajao izmedju nas, i onda kad je ljubav bila najveca. I tu smo gdje smo, a ponos je i dalje izmedju nas.

Zna da ga pratim pogledom pa podize i on svoj, visoko prema mome prozoru. Usne siri u osmijeh i lagano mi mase, kao da govori : "Da, dosao sam. Kao i uvijek. I uvijek cu dolaziti." A opet, kao da prvi put dolazi, moje srce lupa kao ludo, zeleci sto prije da ga zagrlim, sa vjecnim strahom da je to uvijek onaj "posljednji zagrljaj"

Mnoge rijeci koje dolaze iz srca ostaju neizrecene. Zapnu u grlu, i mogu se procitati samo u ocima.

Ne stidim se da priznam kada pogrijesim, ne znam da sakrijem tugu kada me zaboli, a ni osmijeh kada sam sretna. Ne znam da mrzim, ali znam da se borim kada me rane. Zato pazi, ja ne napadam prva, ali se branim iz sve snage kada sam napadnuta.

Svakog dana Gospod nam daruje - zajedno sa Suncem - jedan trenutak kada je moguce izmijeniti sve ono sto nas cini nesretnim. Svakog dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nismo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je danasnji dan istovjetan jucerasnjem i kako ce biti jednak sutrasnjem. Ali, onaj ko obrati paznju na dan koji traje, otkriva carobni trenutak. On moze biti skriven u casu kad izjutra otkljucavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tisini koja naglo nastupi poslije rucka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji - trenutak kad nas sva snaga zvijezda prozme i omoguci nam da cinimo cuda.

Postoje osobe koje, koliko god da pripadaju drugima, uvijek ostanu nase.

Rijetko kad zapazamo da nas neobicnost okruzuje. Cuda se dogadjaju oko nas, Bozji znaci nam pokazuju put, andjeli nas preklinju da ih saslusamo - medjutim, mi se oglusujemo o sve to, jer smo naucili da postoje obrasci i pravila pomocu kojih se stize do Boga. Ne shvatamo da je on tamo gdje ga pustaju da udje.

Sta je to s nama i sa zivotom, u kakve se to konce splicemo, u sta upadamo svojom voljom u sta nevoljom, sta od nas zavisi i sta mozemo sa sobom? Nisam vjest razmisljanju, vise volim zivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari desava mimo nas, bez nase odluke.

On nije volio stvari koje ne razumije, koje ga uznemiravaju i kojih se plasi.. Mene, naprimjer.

Jednom su mi rekli da osobe poput mene nikad ne nadju mir i da cijeli zivot jure neku svoju iluziju. Da li si iluzija? Kada se tiho poklope kazaljke u mom srcu, ti si jos uvijek moja prva misao. Vise ne znam da li su ti nasi trenuci bili tako veliki ili ih moja glava velica. I ovo vrijeme izmedju nas.

Starim, i sto mi je koza veca, vise za tebe pod njom mjesta ima.

Osmijeh koji ti zavrti pamet, ubrza srce i postane glavna slika u svim neprospavanim nocima, ceznuci za svakom sekundom provedenom zajedno.. Valjda je to ljubav, jebes ga..

Samo treba da poslozis svaku stvar na svoje mjesto. Kockicu po kockicu, jednu do druge. Da priznas sebi gdje koja spada. I sve ce izaci na dobro. Nema tih istina koje covjek na koncu nije dokucio, ni tih losih vremena koje nije prebrodio. I, usput, razmisljaj svojom glavom, nije je Bog za ukras podario.

Nista ne naucimo pukim citanjem knjiga. Ucimo samo kroz udarce koje smo primili.

A bila je ona lijepa, ali bilo je ljepsih. Posebna jeste, u to sam siguran. Postojao je u njoj neki magnet koji je privlacio te muskarce, nijedan joj nije odolio, svak bi je zavolio, ali musko kao musko misli "za mene nema tuge.." E ona ga je naucila i na to, slomila bi svakog. Bilo je nesto u njoj prokleto, neki veliki oziljci dok se svetila tako muskom rodu. Gdje je nevolja tu su i muskarci, uvijek je tako bilo i ostalo. A ona je bila nevolja i to kakva nevolja.

A ja.. Ja se kockam s PREVARANTOM ZIVOTOM.

VOLIM TE!

Kada Bog spoji, tu nema greske jer on spaja duse, a ne papire. Covjek je taj koji je izmislio spajanje papira. Bog se smije tome i nastavlja da spaja duse kako se Njemu svidja. A covjek placa danak sto je pokusao da preuzme ulogu Boga. Mislio je da se duse spajaju tako sto se uzmu dva papira, zapecate se i onda je to spajanje zauvijek. Kako mora da se cijelo nebo smije tom nemocnom pokusaju imitiranja Boga. Za to vrijeme, dok covjek slavi sebe i svoju izmisljenu moc, duse su jos uvijek slobodne i lutaju trazeci dio sebe.. Dio koji im nedostaje, da bi mogle da zive, da bi mogle da osjete smisao svog postojanja.

Ne mozes poreci da nisi kriv, sto sada luda za tobom obijam pragove svoje pameti.

A ja se borim za nas jos uvijek. I ne zelim odustati. Ako je vrijedilo ista svo ono vrijeme koje smo proveli zajedno, moj trud ce se isplatiti. Ne zelim zaboraviti. Ne zelim te pustiti i nekoj drugoj predati sve ono sto je nekad bilo nase, moje.. Nemam ja sta izgubiti ako pokusam, pa iako imam i izgubim, bar se nikad necu pitati sta bi bilo da sam se borila.

Suze su ipak mnogo vrednije od osmeha. Mozete se nasmejati bilo kome, ali uvek placete samo za osobama koje vam znace.

Nismo se trazili, samo smo se nasli. A sada.. Tako nadjeni kao da se opet trazimo. Mozda je to smisao ljubavi, ta ljeposta neizvjesnosti, cekanje na nedocekano, nadanje u beznadju. Grliti se bez zagrljaja, ljubiti se bez poljubaca, prozimati se u mislima. I spoznaja da smo tu negdje. Tako blizu, a tako daleko.

Svake noci, kad se sjetim sta smo sve zajedno prosli, izgubim te po stoti put. Zidni sat tada uspori svoje kuckanje jer je noc prekratka za sve zajednicke uspomene. Zidovi se stisnu oko mene, ne daju mi disati, zapetljam se u posteljinu i do vrha se napunim gorcinom. I onda te opet zacujem : "Ja ciljam na vjecnost." Pa proklinjem sebe i svoju djetinju glavu koja je mislila da vjecnost ne traje tako kratko.

Htjela sam te prevariti, zaboraviti, od tolikog bola skoro sam te pocela i mrziti. Ali, kao i svaki put, grijesim. I koliko god sam te zeljela zamijeniti s drugim, nisam mogla.. Nisam mogla jer je moje srce vec odavno naviknuto na tebe i vraca ti se iznova i iznova.

Susrecemo se po gradu. Nakon toliko godina jos prepoznam tvoj parfem u gomili. Nije to cudno, cudno je sto me jos uvijek opija. I kada te ne vidim, cujem ti smijeh u gomili. Onda se i ja nasmijem i pomislim: "Sretna je. Neka. Dugo je jadnica i patila uzalud."

Znas ono, kad uzdahnes i kazes "dobro je?" Tada se na tebi najbolje vidi koliko lose je.

Osudio sam je na ljubav sa mnom, bez prigovora i bez sanse za pomilovanje. Osim mozda, poneki poljubac u vrat, tu i tamo. Bila je bas onakva kakvu sam oduvijek htio - pametna budala. Pametna za druge stvari, budala da izabere mene.

Sta god joj bude trebalo. Pazi: sta god. Ja cu se vratiti po nju cim bude moguce. Ona je.. Kako da ti kazem.. Neko do koga mi je jako stalo.

Pa ipak se zivi. Jos samo katkad biva da me prevlada bol, pa se savijam kao crv na zemlji i pritiscem lice u suskavu, hladnu travu i izgovaram u crnu zednu zemlju rijeci koje nemam kome da kazem. Jos samo katkad gresno zudim smrt i zalim se nevidljivom Bogu, sto sam udaren nepodnosivim prokletstvom, da najbolje misli i najljepsa osjecanja prosipam nevidjeno i zaludno kao pelud na kamen, iskre u tamu, jauk u vjetar.

Nezno, kao cipkani veo, u snu. Da ni ne primetis.. I odredi im sudbinu. Da cvetaju a ne rode. Uvenu.

Nije u svijetu nestasica ljubavi, vec nestasica hrabrosti. Zato je tako malo sretnih ljubavi. Zbog toga volimo a propustamo sansu da to pokazemo osobi do koje nam je stalo. Zato se svaki dan plasimo da ce ta osoba otici, jer mozda ljubav jeste obostrana, ali i strah takodjer. Budite jaci od svog straha, ja nisam bila.

Nisu samo losa sjecanja ono sto nas rasplace. Nekada su to i najljepsa sjecanja za koja znas da se vise nece ponoviti.

Ja sam prebrzo digao ruke od tebe, otisao onako ponosno, muski. Sada sjedim sam i razmisljam o tome kako je moglo biti da sam ostao.

Mogla sam biti mudrija, smjelija i vjestija. Ali nisam zeljela da se igram s tobom, jer sam te voljela. Uplasio se covjek u tebi, a ponadalo se dijete u meni, ne ide to.

Nista me tako ne plasi kao neznost koju osetim kad ti se zagledam u oci.

Vec duze vrijeme skupljam hrabrost da ti u lice kazem da mi vise ne falis, pa da mogu nastaviti sa svojim zivotom.. Ali ne ide. Jer je to laz. Jedna velika laz. Svakim danom tvoja odsutnost me ubija, osjecam da polako venem bez tebe. I samo je jedna istina. Nijedan te nece moci zamijeniti. Nikada!


Samo kraj njega i u njegovom zagrljaju ja se osjecam sigurno. Samo na tom ramenu, s tim rukama oko struka. On je moje skroviste kad hocu da pobjegnem od laznih lica, cudnih ljudi i njihovih prica. On je jedini koji mi donosi osmijeh na lice, a da pritom ne kaze nista.

Ja sam neko sasvim obican, manje bitan. Samo jedna mala dusa na ovome svijetu, ali opet, ja sam neko ko je cio svoj svijet vidio u tebi.

Ponekad pomislim da si samo navika. Da ce me proci, ali ne prolazi. Uvukao si mi se pod kozu kao lopov, sam, bez poziva. Nisam te trazila, sam si dosao u moje srce. I kako sad da nastavim kad znam da ovo nije prolazno. Da si bar tu blizu mene, da osjetim tvoje prisustvo. Boli me sto ne mozes biti tu. Ljudi kazu: 'Nada umire posljednja', a ja kazem: 'Nada nikad ne umire.'

Ne, zelja ne jenjava. Pomislila sam da hoce, mozda i pozeljela, poslije toliko vremena, ali ne vrijedi. Previse sam ti sebe dala.. I ne uzimam se. Imas me, iako to ne shvatas.

Umrla bih i dosta s time, znaj, ipak znaj da.. Tuzna pesma na sto nacina, svetom putuje, stara slika naseg vremena jos uvek tuguje.. Smejem se a suze naviru, kurva sudbina.

Znam da je bilo drugih lica, drugih trepavica i drugih usana, ali nisu bile iste. Bili su dragi, ali ne i najdrazi. Bili su lijepi, ali ne i najljepsi. Bili su mili, ali ne i najmiliji. I rekli su mi da ima i bolje, ali meni bolje ne treba i da ima.

Hocu da vjerujem da nas tek cekaju dani i godine tamo u beskraju.. Nista u kosmosu ne biva slucajno.

"Oni imaju svoju slucajnost zbog koje sve postaje nebitno. Cak i ovo sada. Nije bitno." Opet bih prosla kroz sve ovo makar samo za jednu uspomenu. Znam, ne bi boljelo da mi ne znaci najvise na svijetu.

Tesko je kada zivis za dan koji ne znas kada ce doci, za dan kada ces ga ponovo vidjeti. Tesko je, kada si sam i nedostaje ti glas, lice, dodir, osmijeh, kada ti nedostaje bice koje je tvoja bolja polovina. Tesko je drugari.. Zelim vam da nikada ne iskusite koliko je tesko, jer taj bol prijatelji nije za ljude!

Ja tebe ne volim ni srcem, ni razumom. Srce moze stati, pamet zaboraviti. Ja tebe volim dusom svojom. Ona niti staje, niti zaboravlja.

Bas tog trenutka, zeljela sam da mu napisem da mi fali, da ga volim i trebam, da je moje sve.

Ponekad odlutam, tek toliko da budem sama, stvarno sama. Da cujem sebe, svoje misli. Ne treba mi puno vremena. Par minuta. Tek toliko da kazem sebi sta zelim, sta osjecam. I onda se vratim. Ponovo slusam druge, slusam tudje zelje i snove. I ponovo zaboravim na sebe. I cekam.. Cekam da ponovo odlutam.

Prava ljubav nema sretan zavrsetak, ona jednostavno nikad ne prestaje.

A kada me dotakne, protrnem, i bogove i vragove zovem ako mogu vrijeme da zaustave..

Znate li zasto je Bog stvorio razmake izmedju prstiju? Da bi jednog dana, kada dodje neko ko je stvoren bas za vas, popunio tu prazninu, drzeci vas za ruku, zauvijek.

Postoje ljudi koji zive pravolinijski. Stepenicu po stepenicu, pouzdano i sigurno, penju se do nekakve svoje prave mogucnosti. Postoje i oni drugi. Cas odlete u nebo. Cas ih polupane dizes sa zemlje i lijepis.

Zapamti, neke greske se prave jednom, poslije njih se kajemo jer kada izgubis posljednju sansu, put za povratak je nemoguce naci. I nikad se nemoj smijati onome ko zbog ljubavi gubi ponos, vec onome ko zbog ponosa gubi ljubav. Jer nije isto covjek u pustinji i pustinja u covjeku.

Cudno da gubitak jedne osobe moze da ostavi toliku ogromnu rupu usred zivota. Rupu koju ostavi ne osjecamo kao da je velicine drugog ljudskog bica. Vise je osjecamo kao da je velicine cijelog svijeta.

Treba ici za ljubavlju ma gdje ona bila, cak i kad to znaci sate, dane, nedjelje razoracenja i tuge. Jer u trenu kad krenemo u susret ljubavi i ona krece u susret nama. I spasava nas..

Mozda covjek ponekad izgubi sve sto mu je drago i osjeti se napusten, sam, sasvim sam. Mozda ponekad razocaras se u ljude i sve oko sebe i kao ptica bez gnijezda trazis utociste pod tudjim krovom. Mozda ponekad, ali jednom sigurno, isprijecit ce se neko pred tobom, neko preko koga ne moze tako preci, pogledati ga preko ramena. Jednom, sigurno, shvatit ces da nekog duboko volis.

U nasem zivotu postoji natpis na kojem pise : "Moje kvalitete ces prepoznati tek kad me izgubis i ponovo pronadjes." I zato nije dobro ici precicom.

Mogu o meni da pricaju sta hoce, da me nazivaju razlicitim imenima, ne marim. Sta oni znaju kako se voli do krajnjih granica i gazi svoj ponos zbog ljubavi? Voljeti ne mozes nauciti, ili to nosis u genima ili ne, treceg nema.

Ukljucio je razum i krenuo dalje, bez mene. I ja sam krenula dalje, ali u mislima s njim. Zauvijek.

Mili moj, zar ne vidis koliko smo slicni? Koliko smo povezani nekom komplikovanom magijom? Cak su i zvijezde umijesale prste da nas povezu, da nam se pogledi susrecu, da se savrseno razumijemo ne progovorivsi niti jednu rijec. Ali ne, ti ides uprkos zvijezdama i sudbini, trazis srodnu dusu negdje daleko, a ona ti je ispred nosa i ceka vec predugo.

"Hocu li ikada vise sresti nekog poput njega?" - pitala sam se, a onda je neki tihi glasic sapnuo mi na uho : "Ne mila, takav dodje samo jednom. Ili ga zadrzis zauvijek ili ga izgubis zauvijek."

Bas me bila pogledala onim svojim smedjim ocima i tada kao da je celi moj svet bio u njima. Pokusah to sakriti i od sebe i od drugih. Od drugih sam nekako i uspevao da sakrijem, ali od sebe nikad. Moja sreca, moja tuga i celi moj svet je stao u ta dva smedja oka, stao i ostao.

Ma, ne idem ja ispred svog vremena. Moje vreme ide iza mene. U tome je nesporazum. Ipak, sacekat cu ga jos malo. Jos samo malo, onda odoh.

Sjecam se kako sam tada vjerovala da cemo trajati vjecno.

Svi mi imamo obavezu prema ljubavi : da joj omogucimo da se manifestuje na najbolji moguci nacin. Ne mozemo i ne smijemo da se plasimo kada sile mraka, one koje su ustanovile rijec "grijeh" samo da bi kontrolisale nasa srca i umove, podignu svoj glas.. Sta je grijeh? Grijeh je sprecavati ljubav da se ispolji.

Svijet nam otkriva da uspjeh zapocinje samo dobrom voljom. Sve je pitanje stanja tvog duha. Zivotne bitke ne dobivaju uvijek samo najjaci i najbrzi ljudi, prije ili kasnije, pobjednik je onaj koji misli da moze pobjediti.

Rekli su mi, jedno je slomiti poneku grancicu, a drugo je slomiti srce. Dva srca. Sva tri srca.. Hej? Pazi sta radis, molim te! Jer to nije tamo neki strucak zumbula, nego jedna narocita ruza, ruza negovana da bi ostala divlja. Razumes li to? A takvim ruzama se divis izdaleka. Njih ne diras.

Sretni nikad ne razmisljaju o sreci. To je posao za nesretne. Svi primete srecu u nesreci, a o nesreci u sreci razmisljaju samo blesavi. I iskusni..

Tako to ide : najpre nekome oprostis nesto, a onda oprostis sebi sto si mu oprostio. Kao vakcina : primis najpre malu dozu, vrlo malu, koliko moze tvoj organizam da podnese i odjednom postajes imun i na ono najgore. I ne primetis kada si postao drugi covek, kako te neki virusi ne doticu, kako je neki dio tebe, nezan i osjetljiv, nestao zauvek.

Nakon tog osmijeha pogledi su im bili promijenjeni. I sve je izgledalo mnogo manje vazno, i ono sto je proslo u odnosu na ovo sad, i ovo sad u odnosu na ono sto je proslo, ma sve u odnosu na sve najkrace receno.

Sta ce od mene postati, mali andjele moj?

Sa njim sam provela najljepse dane zivota.
Sa njim sam upoznala novu sebe.
Ucio me nekim novim navikama. Voljela sam ih.
Nasmijavao me svojim glupostima, blesavim rijecima i pokretima.
Zajedno smo koracali ulicama posutim zrelim liscem i smijali se.
Smijali se tako ludo, histericno, budalasto, kao da niko vise ne postoji.
A nije ni postojao.
Bas u tim trenucima sa njim, zaista niko nije postojao. On, ja, mi.
Sa njegovim otiscima na sebi, svaku noc odlazila sam u krevet, i laganim pokretima prstiju prelazila preko svakog njegovog dodira i smijesila se sama svojoj ludosti.
I nestrpljivo cekala jutro da opet mislim o njemu.
Ma svaki trenutak je mali i nedovoljan sa njim u mislima.
Tako sam sebicno i jako voljela svaki njegov pogled, svaki treptaj ocima, svaki prstic voljela sam pojedinacno. Nosic, usne, dodire.
Navike, izgovor, njega cijelog.
Danas.. Danas ga nemam.
On je sada zaboravio sve, i na drugom mjestu trazi nasu proslost.
Nece je naci.
Nece, ne moze.
Moze pronaci bolju ili goru.
Istu, nikada!

Ja nemam nigdje nikoga, ali moja prica prosta je, stogod ih manje zavoles, manje ti njih nedostaje.

Nije ljudska zelja ono sto raspolaze i upravlja stvarima svijeta. Zelja je kao vjetar, premjesta prasinu s' jednog mjesta na drugo, zamracuje ponekad njome cijeli vidik, ali na kraju stisava se i pada, i ostavlja staru i vjecnu sliku svijeta iza sebe.

Neke stvari se nikada ne mogu izbrisati iz sjecanja. Na srecu ili zalost, koga briga? Znam da s tobom granice ne postoje. I nista nije zabranjeno - osim ljubavi.

Nikada, ali bas nikada ne gubimo one koje volimo. Oni nas prate, ne nestanu iz nasih zivota. Samo se nadjemo u odvojenim sobama. Ja ne mogu vidjeti sta je u prednjem vagonu, ali i u njemu ljudi putuju isto kada i ja, i vi i svi ostali. To sto ne mozemo razgovarati sa njima, ili sto ne znamo sta se dogadja u njihovom vagonu, to uopste nije vazno, oni su tamo.
Tako je i ono sto zovemo "zivot" samo voz sa puno vagona. Nekada smo u jednom, nekada u drugome. A nekada i prelazimo iz jednoga u drugi, na primjer kada sanjamo ili kada dopustimo da nas ponese cudo.

Shvatila sam da cesto ne postoji druga prilika; bolje je prihvatiti darove koje nam nudi svijet. Ako treba nekom ili necemu da budem vjerna u zivotu, prije svega moram biti vjerna sebi. Ono malo iskustva koje sam stekla u zivotu naucilo me je da niko nicim ne gospodari, da je sve iluzija - a to vazi kako za materijalna dobra tako i za duhovne vrijednosti. Ko je makar jednom izgubio nesto sto je imao a smatrao svojim neotudjivim posjedom, shvati da mu zapravo nista ne pripada. Iako mi vec nista ne pripada, nemam nikakve potrebe da gubim vrijeme baveci se onim sto nije moje : bolje je da zivim kao da je danas prvi dan mog zivota.

I onda kada sam mislio da je pravo vrijeme da odem, da zaboravim.. I kada sam vjerovao da mi je svejedno, ona bi banula niotkud i sve bi pocelo ponovo.. Ne znam zasto me taj pogled koliko ocaravao, a da budem iskren, nisam se pretjerano ni otimao kada je bila u mojoj blizini. Sa srcem ne mozes kako zelis.

Daleko si. Udaljen samo nekoliko kilometara, par minuta one tvoje lude voznje autom, ali svejedno daleko. Udaljen hiljadama razloga, pogresnih ljudi, losih odluka. A to je vise od hiljadu kilometara. To razdvaja zauvijek. To je sudbina.

Imam nesto sto nijedan lazov na ovom svijetu ne moze da ima : nepokorljivu istinu u ocima, iskreni osmijeh na usnama, vjerno srce u grudima i odlucni ponos u koracima.

Druze, cuvaj je se. Takve su ti najgore. Imala je slomljeno srce, do kraja smrskano. Od toga se nikada nije oporavila. Nije vise osjecajna djevojcica, sad ne preze ni pred cim. Lomi, gazi sve sto joj se nadje na putu. Jednom je voljela i zaklela se da vise nikad nece. I nije zavoljela, od tada, vise nikada.

Ma.. Marim ja.. Gde su sada davni nemiri?

I iznenada se desi nesto neocekivano. Tada znas, da ce se stvari promijeniti.. I promijenile su se.. Od tada, nista vise nece biti isto. Nikad. Kada se desi, znaces..

"Takve kao ti se ne ostavljaju. Nikad."
Ali ipak sam otisao jednog dana. Naime, to je ono sto mi, mangupi muskarci, cesto cinimo bez razloga. Ona nije poslala vojsku za mnom, iako sam itekako zasluzio da budem prebijen. Istina, trazila me je jos dugo i zbunjeno, a onda je odustala. Malena oficirka je izgubila bitku zivota. Ali ja sam izgubio rat.

Prkoseci zakonu gravitacije, u njenom oku je blistala malena suza, a onda se ipak otkinula i nestala putujuci kraj nosica. Znam, more je potopilo Atlantidu, i krckajuci stene kao lesnike, isaralo lokalnu planetu. Brzaci lome turbine, a mutne velike reke nakrive sesir, pa potope Kinu i Indiju kao veliki ves. I nikom nista.. Ali suza je kraljica. Suza je najmocnija vodena sila.

Svi smo mi sami. Svi smo mi zagonetka. Svi smo mi pokriveni hiljadu i jednom koprenom i kakva je razlika izmedju dva usamljenika, osim sto jedan govori o svojoj samoci, a drugi uvijek cuti? Ako je samoca adresa slabosti, zasigurno, najslabiji sam covjek.

"Zaboravila me?"
"Ne prijatelju, nije te zaboravila, nego nema za cim da zali, izgubila je ono sto nikada nije imala, osjetila, nekoga kome ne znaci nista, a vjeruj mi prijatelju, ti si izgubio mnogo vise!"

Bila je neko kome sam vjerovao. Neko jak i miran. Neko bolji od mene. Znao sam njene najgore strane a i dalje sam je volio. Ali bila je, sad je nekom drugom.

..When it's good, then it's good, it's so good, 'til it goes bad. 'Til you're trying to find the you that you once had. I have heard myself cry, never again! Broken down in agony, just tryin' to find a friend..

 Duboko vjerujem da samo jednom u svom zivotu nadjes ljude koji su u stanju da cijeli tvoj svijet okrenu naopako. Reci ces im stvari koje nikad nisi podijelio ni sa jednom dusom i oni ce upiti sve sto kazes i zapravo pozeljeti da cuju jos toga.
Oni nikad ne povrijede tvoja osjecanja niti se zbog njih osjecas manje vrijednim, vec te podizu i pokazuju ti stvari o tebi koje te cine posebnim pa cak i lijepim.
Stvari koje izgledaju beznacajno vecini ljudi kao sto je porukica, pjesma ili setnja postaju neprocjenjivo bogatstvo koje se cuva u srcima na sigurnom do kraja vijeka.

Stvari koje te nikad prije nisu zanimale postaju fascinantne jer znas da su toliko vazne toj osobi koja ti je posebna. Mislis o toj osobi u svakoj prilici i u svemu sto radis. Prisjecas ih se uz proste stvari kao sto su blijedo plavo nebo, njezan vjetar pa cak i olujni oblak na horizontu.
Otvaras svoje srce iako znas da jednog dana moze biti slomljeno i u otvaranju srca dozivljavas ljubav i zadovoljstvo koje nikad nisi mislio da je moguce. Uvidjas da je ranjivost jedini nacin da svom srcu omogucis da osjeti pravi pritisak koji je toliko stvaran da te plasi.

Imala je ona dva lica. Prvo lice, ono njeno glavno, bilo je lice snazne djevojke. Snazna pred zivotom i sudbinom. A odmah iza njega, bilo je to drugo lice. Njega je koristila obicno u noci. Kada mrak padne, kada drugi je ne vide.. Samo onda kad joj zafali snage!

Cuvaj u svom sjecanju do kraja zivota one dobre stvari koje su proizasle iz nedaca. One ce sluziti kao dokaz tvoje sposobnosti i ulijevat ce ti povjerenje kad god se nadjes pred nekom preprekom!

A u ljubavi ne postoje pravila. Mozemo pokusati da se pridrzavamo prirucnika, da vladamo svojim srcem, da izgradimo strategiju ponasanja - ali sve su to kojestarije. Srce odlucuje, i to sto ono odluci, jedino i vazi.

Nijedna me nije znala naljutiti kao ona. A mnoge sam ih volio i cuvao. A eto nju nisam pazio, uvijek sam se trudio pogaziti sav njen trud. Sve do jedne noci. Kad sam je vidio u jednoj hladnoj januarskoj noci uplakanu. Vise nije pustala suzu, sada su joj tekle suze. Jedna za drugom, i nikako da se zaustave. Plakala je, a ja sam je prvi put takvu vidio. I tek tada shvatio. Da je nijedna ne moze zamijeniti.

A to da ga volis, to znamo i ja i ti i svaka osoba bi to shvatila, samo da je cula svaki uzdah koji si ispustila i nacin na koji si pogled spustila kad god mu neko spomene ime.

Uspio si, konju. Izgubio si onu sto je najvise vrijedila.
Priznam to sebi cesto, kad nikog nema da mi potvrdi da je to stvarno tako. Jesam, otjerao sam te od sebe, za tvoje dobro. Lakse ces me zaboraviti ako u tvojim ocima ostanem samo jos jedan muski kreten. A ne znas da ce mene boljeti kad te vidim s drugim vise nego tebe, kad me vidis s njom.

Pa budi usamljena. Nauci da se nosis sa usamljenoscu. Napravi mapu od nje. Sjedi s njom, po prvi put u svom zivotu. Dobrodosla u ljudsko iskustvo. Ali nikad vise ne koristi tijelo ili emocije druge osobe za zadovoljenje sopstvenih neostvarenih zelja.

Ali zenu valjda najvise zaboli kad shvati da nije ostavila trag iza sebe.. Ni trag crvenog karmina na kosulji, ni ugriz na vratu, ni pismo.. NI SJECANJE.

Bilo kako bilo, on ce otici, ostavice je sa ovim otrovom koji tece kroz nju svakog dana, svake noci ne znajuci da lijek protiv tog otrova ima samo on, da se taj lijek ne moze kupiti u ovdasnjim apotekama, ni u jednoj apoteci na svijetu jer je taj lijek on sam. Sve vrijeme od kada je postala svjesna toga pokusavala je, ocajnicki se trudila da ga iscupa iz sebe kao biljku iz zemlje, da ga odreze kao kad reze ruzu, a znala je, dobro je znala da sto god uradila, koliko god ga cupala, ispod povrsine ce ostati neki zivi korjencic uvijek spreman da ponovo izbije, ponovo se rascvjeta. U zivot, u novi rast, bujanje, cvjetanje, vratice ga svako sjecanje.

Kazu da je velik onaj koji prasta. A ja ne prastam. Ja nisam dovoljno velik, niti je moje srce dovoljno jako da dva puta podnese isti bol. Moje srce ne daje dvije sanse. Ono ne zeli da ga dva puta lome isti ljudi. Ne prasta greske i ne prihvata nikakve izgovore. Kad pukne - pukne. I nazovite me sebicnim, dajte mi bilo koji drugi pridjev u tom stilu, ali ja ucim na zivotnim lekcijama i stitim sebe napokon. Davno sam naucio da su ljudi zli, da ce te oni u koje najvise vjerujes prvi povrijediti, a ne vrijede svi onoliko koliko mislis. Zato sad nosim ovaj oklop i dobro mi je. Ne zalim se ja, ali zale se ljudi oko mene. Valjda im smeta sto me ne mogu unistavati kad god pozele. Eh, zao mi je.. Doslo je moje vrijeme!


Za kraj citat ciju sam tacnost osjetila na sopstvenoj kozi. Bez predrasuda i uvijek s dragim izuzecima!

Zena se cudi sta sve muskarac zaboravlja, a muskarac se cudi sta sve zena pamti.

Nakon onako tmurnog posta, evo par recenica da se zamislite, prepoznat ce se oni koji vec trebaju. Spoznajte opet zivotnu ljepotu u sadasnjem trenutku! (:


Da li znas da oni koji su naizgled vrlo jaki, ustvari imaju vrlo osjecajno srce i vrlo su ranjivi?
Da li znas da su tri rijeci koje je najteze izgovoriti : Volim te, Oprosti i Pomozi mi. Ljudi koji ih izgovaraju stvarno su im potrebne i osjecaju njihovu tezinu, to su ljudi koje moras postovati i cijeniti.
Da li znas da oni koji te najvise trebaju tebi ne znace nista?
Da li znas da je lakse reci nekome sta osjecas preko pisma nego to isto reci u lice? Ali da li znas da ako to kazes u lice ima puno vecu vrijednost?
Da li znas da oni koji uvijek brane druge u stvari tragaju za nekim ko ce braniti njih?
Da li znas da su stvari koje je najteze uciniti ili reci vrijednije od najskupljih stvari koje mozes kupiti novcem?


Za kraj vam poklonjam citat na koji slucajno naletih. Slikoviti opis prolaznosti. Crpite snagu iz svoje boli. Mozda trenutno ne razumijemo neke stvari, ali odgovori ce stici u svoje vrijeme.
(Za svaki slucaj da podvucem ne pronalazim se licno u citatu:))

.. Ne smeta meni tvoja sreća. Neka ti je, uživaj. A neka i meni ove moje tuge, navikle smo mi jedna na drugu. Samo, znaš kako u životu sve bude i prođe? Eh, tako će proći i tvoja sreća i moja tuga. Tad ću, dragi moj, da te pitam kome je teže.

Znate li kako je kad covjek predje preko svog ponosa? U potpunosti? Naime, ja sam to ucinila.. Ali evo da pocnem ispocetka.
Oduvijek sam bila preponosna osoba, najvise voljela sama se nositi sa svim, pronalaziti nacine kako stvari rijesiti. Nikad dosad nisam trazila pomoc, molila za pomoc niti istu ocekivala. Jednostavno rodjena takva, kao samostalni borac. I sto mi se desilo?
Prezivljavam tezak period, vec preko pola godine. Nije vezano za kakve gluposti, ljubav i ostalu patetiku. U pitanju su zivotne stvari, upravo ono sto covjek misli da njega nikad ne moze zadesiti. Priznajem, mozda jesam kukavica jer to ne mogu prihvatiti, ali pokusavala sam sama to 'svariti', pronaci nacin kako zivjeti s takvom spoznajom.
Kad sam napokon prihvatila taj svoj nazovimo 'neuspjeh', da prvi put u zivotu ne mogu sama sebi pomoci, odlucila sam moliti jednu osobu da me saslusa, da mi da koji savjet i cisto da olaksam svoju dusu i konacno s nekim podijelim to sto lezi u meni.
Da vas jos malo uvedem u srz takve odluke, tu osobu znam godinama, neuspjesna veza je iza nas koja se davno zavrsila.. Na stranu to sve, prvenstveno sam ga uvijek smatrala prijateljem, i u stanju kakvom jesam trenutno, zanesena mislju da je oduvijek imao dobrotu u sebi, obratila sam mu se. Bio je to krajnje ocajnicki potez s moje strane.
Ne mogu vam objasniti zasto sam se bas njemu htjela 'izjadati', mislila sam da je jedina osoba na ovom svijetu koja bi me mogla nasavjetovati kako i sta dalje, jedino on bi u sustini shvatio pravilno sta je bilo i znam da bi me rijecima uspio podignuti iz ovog svega. Znaci presla sam preko ponosa, zamolila savjet, da me saslusa, a on je to odbio.

Kako se trenutno osjecam? Glupo! Jer sam ocekivala da mi pomogne, vidjela u njemu slamku za koju sam bila spremna se uhvatiti da dodjem do daha, a on je to odbio.
Valjda u zivotu za sve postoji prvi put. Ovo me bar naucilo da u buducnosti postupam kao sto sam i uvijek dosad, da se opet sama cupam i ne trazim savjete ni pomoc od nikog.
Ali mogu vam reci sjebe covjeka kad zivi u lazi. Moj se sav zivot preokrenuo prosle godine.
Muci me sto pregazih sav ponos i zamolih za pomoc, ispala sam jadna, grozno mi je zbog toga. Osjecam se bespomocno i glupo. Ocajnicki potez ali vjerujte da sam stigla na dno, kraj snage i potrebna mi je pomoc.

Do citanja, budite mi dobri.

Da sam samo znala da je ljubav to sto mi je stvarno falilo, da je bas on - taj za kim cu zaliti, rasirila bih ruke, pustila ga u svoj zivot i radovala se svakom danu. Ovako, s podocnjacima i oteklim ocima, tesko da cu ikad biti spremna za drugu ljubav. A i da dodje, nije ista.

Sve mi se vise cini da mi sami sebi ponekad uskracujemo mogucnost da nekoga zaboravimo. Idealizujemo tog "pravog", cvrsto se drzimo te iluzorne slike o njemu. Ali kada sam odlucila da realno sagledam ko je zaista on i sta mi je dao, postadoh svjesna da uopce nije vrijedan da ga pamtim.

Prvi puta je bilo tesko rastati se od tebe, mnogo tesko. Tjesila me cinjenica da te mozda nisam potpuno izgubila, jer je ovo nas prvi rastanak. Vratit ces se, razgovarat cemo. Nadoknadit cemo izgubljeno vrijeme. Nada je ubijala tisinu koja se stvarala medju nama. Sada je druga stvar. Sada ne zelim vratiti vrijeme, ne zelim ni raspravljati, niti razgovarati. Ne zelim te imati, niti vratiti.

Neophodan je razlog na osnovu kojeg cete na zgaristu prethodno izgubljenog naci nesto sto vam je bilo potrebno. A onda kada budete uspeli da dodjete do zadovoljavjuceg odgovora na pitanje "Zasto mi se ovo desilo?", po prvi put ce vasa paznja biti skrenuta s proslosti koju ne mozete da kontrolisete i usredsredice se na vasu buducnost, nad kojom imate izvesnu kontrolu.

Poznate i bliske stvari muce coveka u samoci. Iz njih izvire dugogodisnje secanje, a u secanju je uvek puno bola i kajanja. Naprotiv, udaljene i retko vidjene stvari ostavljaju ceznju, ceznju i slatku setu za onim sto se samo zeljama miluje i samo uzdasima pozdravlja. Osim toga, nikad ga nisam namjeravala zavoljeti. Istinski sam znala jednu stvar.. Znala sam to da ljubav koju nekome podariš daje toj osobi moć da te slomi.

Ne boli me vise kad te neko spomene. I kad me za tebe pitaju, ne osetim onaj stari nemir. Konacno na tebe gledam kao na zivotnu lekciju. A onim ljudima koji me pitaju ko si ti, odgovorim kratko: "Proslost".

Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikad vise nisam vidio, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao. Zbog te zene, jedine koju sam volio u zivotu, nisam se ozenio. Zbog nje, izgubljene, zbog nje otete, postao sam tvrdji i zatvoreniji prema svakome: osjecao sam se poharan i nisam davao ni drugima sto nisam mogao dati njoj. Mozda sam se svetio sebi i ljudima, nehotice i ne znajuci. Boljela me, odsutna.

Znam da moram otici. Previse se tuge skupilo u meni, previse. Lomi me bol prilikom rastanka od tebe. Za mnom ne zali, ni za onim nasim trenucima, ne zali za uspomenama. Nastavi da koracas svojim putem bez mene. Ko zna, mozda nas sudbina ponovo spoji.. Negdje.. Nekad..

Postoje stvari koje se nikada ne dogode. Ni dodiri, ni pogledi, ni sapat u tami. Samo kao tuga pred kisu nesto ih u nama sluti. Postoji pokrivac za nedosanjane snove, za sve stvari koje se nikada ne dogode.

Naravno da bih ga prepoznala. Odmah. I to u najvecoj guzvi. Reci cu vam jos nesto, duboko u sebi znam da bih osjetila isto uzbudjenje kao nekad.

Ljubavnici ce doci i proci. I znas sta, duso? Mrzim sto ti to moram reci, ali vecina njih - zapravo skoro svi oni - ce ti slomiti srce, ali ne mozes prosto odustati. Jer, ako odustanes, nikad neces naci svoju slicnu dusu. Nikad neces naci onu polovinu koja te cini potpunom i koja ce biti s tobom zauvijek.

Znam, tamo negdje, on isto tako hoda. I mozda isto osjeca.. Mozda jos nismo naucili sve sto treba da znamo da bismo se prepoznali? Mozda jos nije vrijeme.. Mozda.. Ko zna..

Mozes slobodno da se vratis, jer nema vise suza. Odavno. Znas, to je ona moja snaga koju poznajes, a koju dobijes kada niknes iz tuzne tisine, iz one tisine u kojoj si ostvaljen sam. Ti ne poznajes tu tisinu, zato si morao mene da upoznas. Da ti pricam o njoj, kad ti na vrata zakuca da znas da je primis i druzis se sa njom. Dugo, dugo.. Da je slusas, osjecas, da sebe upoznas. Slobodno se vrati, bit cu tu, sjecas se? Zauvijek. Ali kad pomislis bas na nas, ja necu biti tu da ti opet oprostim.

Kada su me svi otpisali, vjerovala sam u sebe vise nego ikad. Stojala sam uspravno i trpila udarce. Istrajala sam vodjena jednom mislju, da cu uspjeti! SAD ZIVIM SVOJU BAJKU I BRIGA ME ZA TUDJE DRAME!